petak, 24. siječnja 2014.

Dovoljan je i najmanji poticaj...

Danas sam se probudila ranije nego inače. U glavi tisuću pitanja i problema. Pokušavam naći rješenje za ovo i ono. Već vidim da mi dan nije perspektivan, da sam se probudila u lošem raspoloženju, moglo bi se reći depresivnom (što uopće nije teško postići u siječnju, barem sudeći po statistikama).
Dok su dečki još spavali ja sam izvadila rublje iz sušilice, a onda se opet vratila u krevet. Nedugo zatim muž je otišao na posao. Spuštam se nakon pola sata u kuhinju skuhati čaj i napraviti si doručak. Jučer sam od mame dobila svježa domaća jaja pa je kajgana na maslacu bila logični doručak danas.
Pogledam na stol i velika hrpa na blagovaonskom stolu podsjeti me da je danas dan za ispravljanje ispita. Može li mi raspoloženje još više splasnuti?! Sjedam za stol i počinjem s doručkom i upalim televizor za drušvo. Kad radim od kuće gotovo nikada ne palim televizor. Ovo je bila iznimka. Iznimka koja je promijenila tijek mog dana. Barem što se raspoloženja tiče.




 U jednoj jutarnjoj emisiji tema su bile uspješne žene. Svakodnevna životna borba žena. Jedna od gošća bila je i majka šestero djece. Odmah sam se zainteresirala za temu i prepoznala gošću. Vidjela sam ju ljetos na zajedničkoj promociji doktora znanosti i odmah posegnula za knjigom doktora znanosti da se uvjerim da je to ona. I bila je. S kakvom lakoćom progovara ta žena, majka šestero djece, kako pozitivno gleda na svijet i probleme koji ih kao obitelj svakodnevno pritišću.... Starija je od mene gotovo dvanaest godina, a u naručju je držala svoje najmlađe dijete rođeno pred par mjeseci.


Ta žena zrači tolikom pozitivnom energijom,  priznaje da nije svaki dan jednak i lak. Svaki dan je nova borba. Borba za njenu obitelj. Ona niti ne zna da je promijenila moj dan. Ali ja znam.

Problemi koji nas muče svakodnevno, koji zahtijevaju da neprestano o njima razmišljamo i s nekim o njima raspravljamo pretvaraju naš život u neprekidno stanje zabrinutosti i straha. Pa dokad događati sreću? Dok se riješe problemi? Uvijek će ih biti. Kao putnici iz autobusa iskrcavat će se jedan za drugim. Ja sam odlučila da ne želim više odgađati svoju sreću, osmijeh, čekati razrješenje nekih problema da bih mogla reći: ''E sad mogu biti sretna!''.

Svatko ima i dobrih i loših dana. I ja ću ih imati još loših, ali želim živjeti život ovdje i sada. S osmijehom i otpuhujući negativnosti koje se nakupljaju oko mene. No, nekad ne možemo sami. Potreban nam je poticaj.
Urezala mi se jedna rečenica – savjet dotične gošće u emisiji ....''dan može biti lijep, dovoljna je i sitinica. Čaj u nekoj lijepoj šalici i dan je odmah drukčiji...'' Tako jednostavno, tako dostupno i tako istinito.



Nadam se da ste i vi, dragi čitatelji, okruženi osobama koje vas mogu oraspoložiti. U mom slučaju to je bila osoba koja to niti ne zna. Ali nisam bez razloga upalila televizor i okrenula na baš taj program. Sve je tu s razlogom.
A ja ću sad nastaviti s ispravljanjem ispita na blagovaonskom stolu uživajući u velikoj šalici čaja s pogledom na snijeg koji vani pada i prekrasan buket žutih ruža.
Uživajte u životu.



0 komentara:

Objavi komentar

Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]

<< Početna stranica