četvrtak, 6. kolovoza 2015.

Dnevnik o njoj...

U želji da svojoj kćeri poklonim nešto osobno, nešto u što ću utkati sebe odlučila sam pisati dnevnik o njoj, njenom djetinjstvu i pokloniti joj ga za osamnaesti rođendan. Sladunjavo ili ne, sigurna sam da će joj se svidjeti ako je imalo na svoju mamu. Zapravo, to će biti osamnaest svezaka ili poglavlja označavajući svaku od osamnaest godina kada joj to namjeravam pokoniti a koji će se sastojati od glava. Namjerno dnevnik pišem rukom u lijepoj knjižici. To mi je draže i daleko intimnije od tipkanja. Zasigurno sam se trebala roditi u vrijeme kada su se razmjenjivala i s nestrpljenjem iščekivala pisamca. 

Prvo poglavlje započinje naravno njenim rođenjem...




I. poglavlje
Glava I.

(14. svibnja 2015.)

''Dosta sam te sanjala, vrijeme je da mi se napokon ostvariš''

Ponedjeljak je. Jedanaesti svibnja. Kao da sam trudna oduvijek i zauvijek. Prenešena trudnoća. Već sam sita odlazaka u trudničku ambulantu. Stanje je nepromijenjeno zadnja tri tjedna. Jučer na pregledu doktor kaže može to krenuti uskoro a i ne mora. Baš utješno. Bilo je to u nedjelju. Pomalo jadno raspoloženje utapam u suncu i kavici u centru naše metropole.

Dakle, ponedjeljak je. Tvoj tata odlazi na posao, brat u školu. Ostajem sama. Logiram se i klafram s trudnicama u našoj tajnoj grupi. Ima nas četrdeset. Već se i sprdamo da kad ću više rodit. Nikakvih naznaka nema, a pogotovo da će to biti još tu večer. U međuvremenu sjedam u auto, odlazim u trgovinu, ribam obje kupaonice, baby nesting na najjače. Već je oko 16,30 sati, tvoj brat i ja jedemo ručak ne čekajući tatu. Osjetim neko štrecanje no ne obraćam pažnju, preslabo je i već je toga znalo biti. Sigurno nije ništa. Jedemo sladoled. Opet štrecanje. Uposlim tvog brata da pazi na sat kako bi vidjeli razmak. Razmak na 4 minute. Tata treba stići s posla svaki čas. Ulazi u kuću, ja mu prijavljujem trudove, on bi odmah krenuo za bolnicu. Odlučim da ne idem, bojim se da me ne vrate. Odlazim pod topli tuš. Ako su trudovi lažni nakon toplog tuša prestat će. Onako topla od tuša legnem u zamračenu spavaću sobu s mobitelom kraj sebe. Kontrakcije zbilja na svake 4 minute. Dakle, počelo je. Bol u razini menstrualne. Za čas razmak prelazi na 3 minute. Čini mi se prebrzo. Za to vrijeme tata i brat su vani u dvorištu. Tata ulazi u kuću i pita kakva je situacija. Velim, sad su na 3 minute. Zove svoju mamu da dođe po tvog brata, a mi ćemo krenut u bolnicu. Torba za rodilište se već danima vozi u autu. Negdje je oko 18,30 sati kad smo krenuli. U autu gledam na sat, trudovi na svake dvije minute. Bol je već prilična i previjam se na prednjem sjedalu. K'o za inat gužva u prometu. Najednom su svi usporeni. U jednom trenutku smo oboje u panici da ne rodim u autu.  Uspijevamo doći do rodilišta. Izlazim iz auta i u tom trenu pukne mi vodenjak. Poplava. Pune balerinke vode. Do ulaza u bolnicu tri puta stajem i prodisavam trudove, ulazim unutra, kucam na vrata hitne. Glas iznutra kaže pričekajte. Ja viknem da ne mogu čekat i kleknem na stolicu ispred. Sestra izađe i kad me vidjela odmah s nama u rađaonu. Sad je 19,20 sati. Ja već jedva stojim, Trudovi su sve jači. Jedva se skinem i legnem na stol između trudova. Otvorena 7 cm. Oblačim spavaćicu dok me doktorica ispituje o osobnoj anamnezi. Ja odgovorim na nekoliko pitanja klečeći na stolici kraj nje dok prodisavam trudove. U jednom trenutku joj kažem da mislim da ću rodit. Idemo u box.

Jedva došetam do boxa. Sad je oko 20,05 sati. Pozivaju tvog tatu. Tako sam sretna da je opet sa mnom na porodu. Dolazi doktorica i pregledava me. Potpuno otvorena. Zove babicu. Trudovi i nisu toliko bolni koliko je jak nagon za tiskanjem a ne smijem. Još si visoko u trbuhu i moram prodisavat trudove da ti pomognem da se spustiš. Nekako uspijevam, malo vičem, tati stišćem ruku, on me ohrabruje. U jednom trenutku kažem da ne mogu više i da ću rodit ovog trena. Tata zove babicu i ona kaže da nema šanse, ti si još previsko ali ako hoću neka tiskam. Privlačim koljena na ramena i uzimam zrak i tiskam. Krivo. Tiskam sebi u glavu. Idemo ponovno. U sljedećem trudu fokusirajući se na tiskanje dok mi tata podiže glavu i ramena na prsa rodila si se ti. Naša djevojčica. Točno u 20,40 sati. Izmjenjuju se osjećaji olakšanja, sreće, ponosa, nevjerice da sam rodila u pola sata... Ubrzo mi te stavljaju na prsa, ne mogu vjerovati da te napokon držim. Dosta sam te sanjala, vrijeme je da mi se napokon ostvariš, misao je koja mi prolazi kroz glavu. Ljubim te. Tata nas fotografira. Sva si mekana i smežurana. Nastojim ovaj divan trenutak zadržati i pospremiti u ladicu sjećanja. Dolazi novi trud i izbacujem posteljicu. Velika si. 3880 grama i 52 centimetra. Apgar 10/10. Još se malo mazimo a onda me odvode u sobu. Sutra rano ujutro će te dovesti k meni. Cijelu noć oka nisam sklopila od naleta adrenalina. Mislim o tebi. Čekam te s nestrpljenjem. Stalno gledam na sat i vrata kad će te dovest na dojenje. Napokon. Rooming in omogućuje nam da smo cijelo vrijeme zajedno. To što sam bila aktivna u cijeloj trudnoći pomoglo je da prođem bez rezanja i da nemam oporavka. Odmah sam se osjećala odlično. Mogu ti se posvetiti u potpunosti. Hvala ti što nisi namučila mamu i što smo obje iskusile prirodan porod bez ikakvih medikamenata. Bio je to porod iz snova. A ti si kćer iz snova. Ovo je početak dnevnika o tebi. Ispisat ću ti još stranica i stranica. U tajnosti. Da ne znaš. Darovat ću ti ga za 18. rođendan. 

S ljubavlju, 
tvoja mama




4 komentara:

Od 8. kolovoza 2015. u 17:58 , Blogger Gordana Bucka kaže...

Jako lijepo, nježno, dirljivo... Mislim da ljepši poklon nisi mogla izabrati, poklon kojem će se zasigurno najviše obradovati, kojeg će nježno čuvati i kome će se rado vraćati. Draga Lota jako si brižna i nježna mama i taj prekrasan dnevnik ljubavi je nešto neprocjenjivo u životu tvoje malene djevojčice.

 
Od 10. kolovoza 2015. u 13:29 , Blogger jaimojvrt.blog kaže...

Od toliko nježnosti u riječima i prelijepih emocija na kraju čitanja oči mi se napuniše suzama.Kako bude vrijeme prolazilo sve ćete više uživati jedna s drugom.Moja Daniela ima 12 godina i već je sada moja najbolja prijateljica i modni kritičar.Koliko puta mi zna reći mama to ti ne stoji baš dobro obuci nešto drugo a što je najbolje od svega uvijek je u pravu.Imati kćerku je neprocjenjivi dar od Boga. Želim Vam sve najbolje, sretno i zdravo djetinjstvo a uz ovako brižne roditelje pune ljubavi uvjerena sam da će tako i biti.

 
Od 10. kolovoza 2015. u 23:29 , Blogger Lota kaže...

Hvala draga Gordana. Vaše me riječi uvijek razvesele.

 
Od 10. kolovoza 2015. u 23:31 , Blogger Lota kaže...

Divno da su mama i kćer prijateljice. Da svoju kćer odgajate tako da vam je ravnopravna. A modni kritičar je ponekad svima potreban. Još bolje kad je besplatan :) Hvala na lijepim željama. Uživajte sa svojom kćerkom.

 

Objavi komentar

Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]

Veze na ovaj post:

Stvori vezu

<< Početna stranica