petak, 11. srpnja 2014.

Terapija kuhanjem

Poželite li ponekad pobjeći od svega, postati možda pastir ili jednostavno živjeti s prirodom kao čovjek nekad?
Ja često. Tome pridonose svakodnevne frustracije ljudima koji postaju sve više zli. Što čovjeka tjera da bude takav? Zao i ohol? Jesmo li svi zatrovani hranom koju jedemo pa ona utječe i na ljudsko ponašanje? Ljudi sve više poprimaju zvjersko obličje.

Jutros gledam na televiziji kako sve veći broj ljudi pribjegava organskom uzgoju vlastite hrane. Čak i u gradovima. (Ok, možda najbolji primjer nije onaj zagrebački kod tzv. džamije ako ne zbog izgleda, onda barem zbog količine prometa i zagađenja zbog čega je ta hrana sve samo ne zdrava). To me odmah potakne da opet počnem uzgajati svoju. Prije nekoliko godina imala sam malu gredicu, ali zbog posla nisam stizala baviti se njome. Što sve danas ne stižemo zbog posla na kojem nas psihički mrcvare? Previše toga. Puno previše.

Ovo ljeto posvećujem sebi, svojim malim zadovoljstvima, prehrani i svemu što me ispunja. Ono što me defintivno jako frustrira je to da nisam u mogućnosti poslati sve na poslu na neko mjesto i jednostavno otići. Bilo bi to pravo olakšanje!
Nije da  sam si jednom zamišljala taj scenarij.

Do ostvarenja ideje o suživotu s prirodom zadovoljit ću se domaćim tikvicama i krastavcima u današnjoj vegetarijanskoj verziji ručka. Jednostavno bez nekog recepta, nošena trenutnom inspiracijom i svim onim namirnicama koje trenutno imam doma. 

To je moja današnja terapija.


Neka vam je lijep početak vikenda,



0 komentara:

Objavi komentar

Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]

<< Početna stranica