subota, 3. listopada 2015.

Anđeoska krila

Tog dana miješale su se suze s kišnim kapima. Bilo je nemoguće razaznati otirem li s lica suze ili kapi kiše koja se baš tad strmoglavila iz sivih oblaka. Sivih i čemernih kao da suosjećaju sa mnom. Dok je bol svakim novim udahom poput oštrog mača razdirala moju dušu. Bila sam s tobom, a opet sama. Ma da sam u tom trenu mogla uhvatiti nekog, ma bilo kog da mi pomogne plakati taj bol. Kapi kiše sve su jače udarale o prozor pokušavajući nadglasati vrisak moje duše.

Iako sam u zakutku, nekom tamo dobro skrivenom slutila da nećeš napustiti Graškograd, poput strijele ošine me to saznanje. Nije se dogodio dan da mi ne prođeš kroz misli. Svakim danom sve mi je tješnje od poljubaca koje ti nikad neću utisnuti, od neizrečenih pohvala i pokuda, od neispričanh priča, neobrisanih musavih obraza... 

Koliki komad duše je tad uvenuo da ti možeš rasti tamo negdje... negdje gdje je meko, baršunasto i uvijek sunčano. Pa da u toj blagosti bdiješ uz zveket svojih krila. Danas je tvoj dan. I dan mnogih drugih anđeoskih krila. I još jače nego inače steže oko srca ta nemoguća tuga. I što ne znam jesu li ti oči smeđe, zelene ili plave...

0 komentara:

Objavi komentar

Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]

Veze na ovaj post:

Stvori vezu

<< Početna stranica