Definitivno hortenzije smatram najljepšim cvijećem. Ti predivni krupni, loptasti cvjetovi oduzimaju mi dah. Dovoljna je samo jedna i vaza je već popunjena.

Od kad smo u našoj kući imala sam nekoliko pokušaja uzgoja hortenzija, ali nisu opstale jer nije bilo, a i sada nedostaje, dovoljno hlada. Ove godine ih uzgajam ponovno, ali u posudama i tako ih uspješno održavam na životu. Polako raste drveće posađeno u dvorištu i već iduće godine stvorit će se i polusjena u jednom dijelu dvorišta što je idealno za ove ljepotice.

Današnji dan obilježit će zadnji dan vrtića moga sina. Baš sam nekako sjetna zbog toga. Godine bezbrižnog djetinjstva otišle su u nepovrat. Iskreno ne znam kad prije. Kao da je tih sedam godina kao vihor prohujalo kraj mene. I koliko god nastojala cijelim bićem upiti svaki trenutak, svaku radost, svaki događaj uz njega, svjesna sam da mi izmiče, da odrasta, da uskoro više neće biti mamina maza. Uh...

Danas mu je njegova, a i moja omiljena teta pripremila lijepo iznenađenje. Mapu crteža njegovih vrtićkih prijatelja za rastanak, kao i sve njegove likovne radove koje i inače dobiva krajem svake godine, a kao točku na i, nezaobilaznu malu diplomu za malenu bistru glavu i uložen trud u prijateljstvo, igru i druženje.

Time se sadržaj kutije uspomena na vrtićke dane još jednom povećao i dobio konačan sadržaj. Ta je kutija svake godine zamjenjivana sve većom i svako toliko kad preslagujem te sitnice i uspomene (samo majke znaju što sve čuvaju od svoje djece) obuzmu me sjećanja na pojedine trenutke, neke čak i zaboravljene. 

I kao kod Prousta iz njegove šalice čaja, tako i mene preplave sjećanja iz velike kutije od čizama. 

Kutije uspomena.